Spomenik je podignut u čast i sjećanje na posjet Austr. Cara Franje Josipa I. Donjem Miholjcu za vrijeme vojnih manevara koji su se održavali od 12. – 14. rujna 1901.g.Idejni autor projekta bio je akademski kipar Robert Frangeš Mihanović, aspomenik je otkriven 20. kolovoza 1905.g. uz nazočnost hrvatskog bana Teodora Pejačevića. Reljefna bista koja je krasila spomenik danas se nalazi u Osijeku u prostorima muzeja Slavonije.

Nalazi se u parku Svetog Florijana, a rad je akademskog slikara i kipara Stjepana Brlošića. Podignut je 29.XI 1968. godine u spomen 25. obljetnice osnivanja VI korpusa Narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije.

Spomen obilježje u parku Matice Hrvatske otkriveno je 27. rujna 2002. godine u sjećanje na sve hrvatske branitelje s područja bivše općine Donji Miholjac koji su poginuli u Domovinskom ratu. Projektant spomenika bio je Krešimir Birnbaum iz Osijeka, a radove je izvelo donjomiholjačko poduzeće Zitex d.o.o. U podnožju spomenika nalaze se stihovi Antuna Nemčića.

Nastanak perivoja u Donjem Miholjcu vezan je uz obitelj Hilleprand von Prandau i grofa Mailatha. Iako prvi projekt perivoja nije očuvan, povijesne činjenice govore da se nastanak perivoja može povezati s 1818.godinom. Naime te je godine udovica Josipa Ignaca, Marija Ana rođ.Pejačević, za svog sina Karla Sigismunda von Prandau dala izgraditi dvorac i uz njega podići perivoj u duhu tadašnjeg vremena. Današnji izgled velikim dijelom je uredio Gustav Prandau koji je dio svoje velike vrtlarije preselio u Donji Miholjac zbog povoljnije i blaže klime. On je zaslužan za razvoj dendro-proizvodnje, izgradnju staklenika i klijališta, a imanje vodi od 1834.godine. Treba napomenuti da je vrtlarija obitelji Prandau bila jedna od vodećih u Monarhiji, te da se biljni materijal izvozio u gotovo sve zemlje, posebno grab (Carpinus betulus) uzgojen u kontenjerima za daljnji transport. Ipak, krajnji izgled perivoja daju Ladislav Mailath i njegova žena Ilma Mailath.

Osnovu ovog uresnog vrta čini pejzažni perivoj s umetnutim elementima historcizma i sesije kao pečat ukusa vlasnika. Ideja Gustava Prandaua bila je u sklopu imanja podignuti što prirodniji vrt s mnoštvom autohtonih, ali i uvezenih biljnih vrsta. Parteri su nepravilnih površina i puni nižeg šumskog bilja, a dendrološka osnova zapravo je matičnjak s puno različitih zbirki drveća i grmlja.

Imanje na kojem se prostire možemo podjeliti na četiri dijela:
– površinu oko objekata uređenu u historicističkom slogu s osnovom pejzažnog perivoja.
– matičnjak, koji se nalazi u tzv. Neteči, s obiljem vrijednih biljnih vrsta,
– izložbu, tj.dio ispred staklenika koji je obilježavao bogatu i iskusnu vrtlariju,
– rasadnik i voćnjak sa 148 kultivara patuljastih voćaka.
Perivoj je imao grijane travnjake, bio je osvijetljen i uvijek otvoren građanstvu, a posebno vrijedna bila je zbirka od 60 vrsta rododendrona i 103 vrste kamelija.

Danas je perivoj zaštićen u povijesnoj svojoj veličini od 16 ha. Osnova perivoja ostala je očuvana, no zbog nepotpune njege potrebna je revitalizacija. Godine 2003. izrađena je povijesna studija i dane su osnove obnove kao i glavna valorizacija.

VRIJEDNE BILJNE VRSTE:

Parteri – determinirano je preko 80 vrsta biljaka livade, tj. prizemnog šumskog rašća od kojih treba istaknuti: Eranthis hyemalis – titru ozimicu, Fritillariu megeagris običnu kockavicu, Allium urisinum medvjeđi luk.

VRIJEDNI PRIMJERCI DRVEĆA:

Robinia pseudoneaeia „Unifolia“, Carpinus betulus „Pendula“, Acerpsudoplatunus „Leopoldii“, Taxodium distichum, Magnolia pomifera „Umbraculifera“, te mnogi habitualno vrijedni primjerci Sophora i Aesculusa.

Nakon oslobođenja od turske vlasti 1687.godine, Donji Miholjac bio je pod upravom Dvorske komore. Carski dvor rasprodavao je i djelio velike posjede u Slavoniji i to uglavnom strancima (vojskovođama i zaslužnima u borbi protiv Turaka). Car Karlo VI.daruje posjed pod nazivom Valpovačko vlastelinstvo (Donji Miholjac, Valpovo) Antunu Petru Hilleprandu von Prandau (1676. 1737.) savjetniku bečke komore. Od tada Donji Miholjac postaje vlastelinski grad, dolazi do društvenog, kulturnog, gospodarskog i prometnog razvoja mjesta.

Nakon smrti posljednjeg muškog nasljednika obitelji Prandau, imanje se djeli njegovim kćerima. Kći Štefanija dobiva miholjački dio (koji iznisi cca 40.000 k.j.) bogat hrastovim šumama i lovištem te plodnom zemljom. Udajom Štefanije von Prandau 1852.godine za grofa Đuru mailatha von szakhely, državnog suca, veleposlanika, osnivača mađarske akademije znanosti, posjed postaje vlasništvo grofa Mailatha. U braku Štefanije i Đure Mailatha rođeno je pet sinova (Đuro, Josip, Geza, Ladislav i Gustav) te dvije kćeri Etelka i Šarlota. Nakon tragične smrti grofa Đure (ubijen je u pljački), imanje vodi grofica Štefanija koja često organizira dobrotvorne i humanitarne akcije. Nakon smrti Štefanije Mmailath 1914.godine pri podjeli nasljedstva, braća i sestre se odriču u korist Ladislava Mailatha (1862. 1934.). Ladislav Mailath se ženi groficom Ilmom Hadik de Futak 1905.godine u Budimpešti te vodi imanje sve do 1923.godine kada se prodaje braći Schlesinger. Braća Schlesinger bježe ispred njemačke okupacije 1941. godine i od tada je dvorac, sve do danas, sjedište općinskih gradskih vlasti.

Izrađen je 1818. u kasnobaroknom stilu. Na uličnom pročelju devetnaest je jednakih prozora s kasnobaroknim ukrasima, a na dvorišnom je niz volti zatvorenih prozorima. Dvorac krasi dekorativni trijem-poveznica starog i novog dvorca.

Jedan od posljednih izgrađenih dvoraca početkom 20.stoljeća za vrijeme vladavine Austro Ugarske Monarhije (1903. 1906.) prema projektu budipeštanskog arhitekta Istvana Mollera. Navodno, razlog gradnje novog dvorca bio je obećanje koje je grof Mailath dao caru Franji Josipu I., za vrijeme njegova posjeta Donjem Miholjcu 12.rujna 1901.godine, da će do njegova sljedećeg posjeta Donjem Miholjcu sagraditi dvorac u lovačkom stilu.

Kule cilindračna oblika, nemirne krovne plohe, visoka krovišta, ukrasni dimnjaci, terase s neoklasicističkim balustradama, ograde od kovanog željeza te ostale arhitektonske pojedinosti različitih historicističkih obilježja, govore o prepoznatljivom engleskom stilu Tudora.

Dvorac je građen na četiri etaže:podrumski prostor, prizemlje, kat i potkrovlje. Tlocrt je dvotrakt oko središnjeg hodnika koji u sredini dvorca prelazi u predvorje sa stubištem, galerijom i izlazom na vrtnu terasu. Centalni sistem usisavanja prašine, vlastiti vodovod te tri načina grijanja (centralno na toplu vodu, otvoreni kamin i kalijeve peći) jasno ukazuju da je dvorac za tadašnje vrijeme bio vrlo moderan. Ručno izrezbareni drveni zasloni na prozorima štitili su za vrijeme vrelih ljetnih dana te u vrijeme hladnih zima.